beats by dre cheap

Nema naslowa.... Samo tekst... Nemam wiše wolje ni inspiracije za naslow... A kamoli tekst... Al pišem jer moram, jer nitko drugi nema wremena, jer swi imaju swoje probleme, jer ja za swih imam wremena, za mene nitko...

Ja očito nemam prawog prijatelja... Danas sam na glazbenom puno o swemu razmišljala... Swe mi se čini da wiše nemam prawog prijatelja... Seko, ako owo čitaš, znaj da se to odnosi i na tebe jer swe me prati neki glupi osjećaj da ćemo se udaljiti i da nećemo biti baš bliske wiše, a to ne želim!!! A moja seka je jedina osoba koju wolim najwiše, ali ipak poslije mame... Jedino me ona ipak donekle razumije... Osjećam se ful izgubljeno, opet... Kao da opet ne pripadam tu... K'o da sam sama na swijetu, k'o da me nitko ne woli i da nikome nije stalo do mene... K'o da me swi samo iskorištawaju... A kad meni nešto treba, nemam nikoga... A o "tome" nečemu ne mogu razgowarati s mamom jer weć znam njezin odgowor... "To je samo faza u pubertetu, proći će!" Ali znam da nije... Znate onaj osjećaj kad ste sto posto sigurni u sebe i sto posto sigurni da nešto znate... E pa tako je meni sada... Imam jednu tajnu, koja me užasno potiskuje... Nitko je ne zna... I željela bih je nekome reći, ali ne mogu... Čak ni tu, na bloggeru... Em se lako nađe adresa, pa makar ja nju mjenjala... Em neki iz mog razreda imaju adresu, pa i ako je promjenim, onda bi me napadali... Nikome sad to ne smijem reći... Čak wiše ni na blogu nemam slobodu pisanja... A da to jedna osoba pročita (ne iz škole), rekla bi da je kopiram, što nije istina... Osjećam se ful izbačeno, nepoželjno... K'o da me nitko ne želi i ne treba... Al' dobro... Ja preko toga mogu preći... Jer znam da ću ubrzo imati swoj mir... Toliko ima ljudi oko mene... Welika wećina sretni... A ja, k'o njima u inat, neretna... Zar moram ja to swe prolaziti... Zar baš ja?? Ne razumijem to... Imam toliko želja, swe su ostwariwe... A ipak ih ne mogu ostwariti... Nije zato što ne želim, ili odustajem... Jednostawno za to nisam sposobna... Mnogo puta sam pokušala, i rekla sebi "Uspjet ću owaj put..." Ali swaki put samo potonem još wiše i patim još wiše... Nitko me ne razumije... Pokušala sam razgowarati s nekima o tome swemu... Ali ne ide... Zamolila sam staru da me wodi na psihijatriju... Ali neće, jer misli da nema potrebe... Pokušala sam razgowarati s pedagogicom, rekla mi je ono što weć znam i što činim, tako da nema neke pomoći... Jednostawno... Ne želim biti tu, osjećam da se tu ne uklapam i da tu ne pripadam...

Angels Fall First
http://lostinyou.blogger.ba
24/01/2008 19:29